utorak, 11. kolovoza 2020.

Kao očevi i majke primili smo od Boga autoritet da možemo i trebamo moliti za svoju djecu, ne samo za njihovu budućnost, blagoslov i zdravlje, nego i za njihovo iscjeljenje i oslobođenje, posebno dok oni još ne mogu moliti sami za sebe. Obzirom da je ova objava još jedna u nizu onih koje su potaknute knjigom Obnova kršćanske obitelji, priručnikom za kršćanske obitelji u suvremenom svijetu, donosim korake prema kojima smo suprug i ja molili za našeg sina.



Kako i kada moliti za iscjeljenje djeteta? 


Kao i svaki prijedlog koraka u molitvi, i ovaj se temelji na Svetom pismu. Citat koji predlažu autori knjige, bračni par Sandford, je sljedeći:

“Jahve me pozvao od krila materina,

od utrobe majke moje spomenuo se moga imena” (Iz 49,1).

No možete koristiti bilo koji drugi biblijski citat koji se odnosi na čovjekov identitet (npr. Jer 1, 5 ili Iz 43, 1-4). 

Prije same molitve roditelji zazivaju vodstvo Duha Svetoga i ulaze u razmatranje odabranog biblijskog teksta. Roditelji se prisjećaju koje je sve traumatične događaje dijete moglo proživjeti od samog začeća pa sve do trenutka kada se za njega moli. 

Suprug i ja smo prvi put molili za sina kada je imao godinu i pol. Bilo bi idealno da na ovaj način oko svakog rođendana molite za svoje dijete, no možete i prije/poslije poroda, isključivo za razdoblje trudnoće ili slično. Naravno da se ovako može moliti kada znate da je dijete zasigurno doživjelo određenu traumu. 

Vrlo vjerojatno ćete se kao roditelji moći sami prisjetili svih važnih događaja, no Duh Sveti vas može podsjetiti na neke događaje koje možda ne smatrate značajnim ili ste ih jednostavno smetnuli s uma. Sve što vam padne na pamet, korisno je zapisivati u natuknicama, jer će vam one kasnije koristiti u molitvi.



Primjeri događaja na koje valja obratiti pozornost


Na ovaj način roditelji zapravo mole za djetetove faze života, ovisno o njegovoj dobi. Za početak je dobro i korisno proći kroz majčine doživljaje u trudnoći. “Ako se dogodilo nešto loše što bi preko majke u djetetov značaj moglo unijeti strah ili ranu, valja jednostavno moliti za ozdravljenje i povratak blagoslova” (str.152). 

Sljedeća faza je porod, jer su tu traume često moguće, kao i za vrijeme dojenja, ako je u početku bilo teškoća prilikom uspostave.

Nakon toga razmislite o prvih šest mjeseci djetetova života te zatim o razdoblju do prve godine. Neke univerzalne situacije na koje treba obratiti pažnju su bolesti (uobičajene ili kronične), odnosno prehlade i liječenje prilikom toga (vađenje krvi, čišćenje nosića, inhalacija i sl.), zatim cijepljenja, moguće vježbice kod fizioterapeuta, dohrana, padovi s kreveta, padovi prilikom prohodavanja, uspavljivanje, izbijanje zubića, ostavljanje djeteta drugim osobama na čuvanje, plakanje u vožnji, strah od nekih igrački i slično. 

Ako molite i za vrijeme nakon prve godine dana djetetovog života, razmislite kako je dijete prihvaćalo vaš odlazak na posao, odnosno ostavljanje u vrtiću ili na čuvanju, društvo druge djece, dolazak još jednog djeteta u obitelj ili ako je majka imala spontani pobačaj, kako je doživjelo majčine osjećaje tijekom toga razdoblja.

Obzirom da se radi o malom djetetu koje svijet oko sebe doživljava kroz naočale roditelja, oni trebaju obratiti pažnju na svoje strahove koje su osjećali tijekom trudnoće i tih prvih godina djetetovog života. Može biti riječ o pronalasku životnog prostora, financijskoj nesigurnosti, strahu od poroda i slično. 





Koraci u molitvi


Prema modelu molitve Oslobođeni (prema istoimenoj knjizi Neila Lozana) roditelji se najprije trebaju pokajati za svoj dio odgovornosti koju snose za rane ili traume koje je dijete doživjelo. Nakon toga slijedi opraštanje u Ime Isusovo roditelja sebi i Bogu, jedan drugome za te traumatične situacije, kao i svim drugim ljudima koji su možda do njih doveli. Roditelji se također mogu u Ime Isusovo odreći svojih strahova, rana, krivnje i sličnoga što je moglo utjecati na dijete tijekom razdoblja života za koje se moli. 

Ovi koraci su potrebni kako bi roditelji potpuno slobodni u Kristu mogli moliti za svoje dijete završnu molitvu.

Tu molitvu roditelji mogu formulirati na sljedeći način: 


U Ime Isusovo neka Gospodin Isus Krist svojim Svetim Duhom zalječi svaku ranu koju je …... (ime djeteta) mogao doživjeti (nabroji one koje ste kao roditelji zapisali u razmatranju). Neka Krv Kristova prekrije …….. (ime djeteta) i ne dopusti da se ikoji zloduh veže na dobivene rane i neka u Ime Isusovo odstupi od …….. (ime djeteta). 


Na kraju zahvalite Ocu Nebeskom na životu svoga djeteta, na svakom događaju u njegovom životu koje je Bog dopustio da se dogodi te ga blagoslovite svojim riječima ili roditeljskim blagoslovom o kojem sam ranije pisala u jednom od prošlih objava. Zazovite i zagovor Majke Božje, da svojim plaštem ljubavi zaogrne vaše dijete.



Zašto je dobro moliti na ovaj način za dijete? 


Ako roditelji mole zajedno, podrazumijeva se da svaki korak prolaze moleći naglas. Izgovarajući riječi glasno, sami se kao roditelji suočavate s traumama i ranama svoga djeteta, imenujete ih, dovodite pred Krista na svjetlo, Njemu podlažete te tako oduzimate njihovu snagu. Molitvom, zahvalom i blagoslovom predajete život svoga djeteta Kristu i tako izvršavate krsna obećanja koja ste kao roditelji dali. 

Možda se netko pita nije li dovoljno moliti neku kraću molitvu svakoga dana ili krunicu za djetetov život. Želim biti jasna i reći da ovo nije nikakva magijska formula. Roditelji za dijete mogu moliti onako kako im najbolje odgovara. No svakako je bolje moliti sa sviješću za što točno molimo, jer se tu ne radi o nečem ili nekome apstraktnome, već o životu našega djeteta, na koje mi sami utječemo i koje je stalno u interakciji s nama. Ako vam bolje odgovara, postoji i krunica za faze života koja pokriva sve već navedeno gore u tekstu. Opisani način molitve samo je jedan primjer kako možemo pomoći svojoj djeci u duhovnom odrastanju.

Kao roditelji ne trebate biti opterećeni načinom molitve za svoje dijete, nego dopustiti Duhu Svetome da vas vodi u odgoju i duhovnome vodstvu vaše djece. To nije samo naša zadaća koju smo kao roditelji primili od Boga i Crkve, nego i čast da smijemo i možemo sudjelovati u približavanju slike Boga kao dobroga Oca našoj djeci.

utorak, 28. siječnja 2020.



Čitajući knjigu Obnova kršćanske obitelji bračnog para Sandford, koja me oduševila, radila sam natuknice za sebe i muža kako bismo mogli njihove upute primijeniti na svoju obitelj i brak. Tako sam došla na ideju da te natuknice podijelim ovdje na blogu sa svima koje zanima ova tematika kroz ciklus tekstova. Prvi tekst u nizu se odnosi na blagoslov djece, dok ću ovdje obraditi temu obnove braka.

Svatko od supružnika dolazi iz drugačije obitelji, sa svojim posebnostima i načinima funkcioniranja. To također uključuje i različitost primjera braka, primjerice roditelja, baka i djedova te brakova unutar šire obitelji. Svaki supružnik ulazi u brak s tim slikama i ima određena očekivanja od vlastitog braka, te zbog tih različitosti primjera najčešće dolazi do konfliktnih situacija u braku. No to nije tema ovoga teksta, iako je se dotiče. Više o komunikaciji između supružnika sam pisala u tekstovima Kome još treba poštovanje?! i Kako sam shvatila da je moj muž iritant (drugi tekst se odnosi na tečaj Ljubav i poštovanje). Knjige koje su suprugu i meni pomogle u komunikaciji su sljedeće: Ljubav i poštovanje, Pet jezika ljubavi, Samo za žene (Samo za muškarce) i Brak za hrabre.

Gorki korijeni

Ovaj tekst se odnosi na onaj duhovni aspekt koji stoji u pozadini bračne dinamike, što knjiga Obnova kršćanske obitelji i obrađuje. Taj duhovni aspekt izuzetno utječe na ono što se manifestira u braku. Iako možda muž i žena jako dobro razumiju kako uspješno komunicirati u braku i imaju dobru volju ophoditi se jedno prema drugome prema tim načelima, i iako se istinski ljube prema biblijskim načelima (usp. Ef 5,31), iz nekog razloga ne uspijevaju realizirati tu sliku braka koju je Gospodin zamislio. Razlog tomu može biti duhovne prirode i to u nečemu što se naziva “gorkim korijenom”.

Što uopće znači pojam “gorki korijen”? Sveti Pavao u Poslanici Hebrejima kaže da gorki korijen ako proklija unosi zabunu i donosi zarazu (usp Heb 13,15). Bračni par Sandford objašnjava taj pojam na sljedeći način:
“Djeca, budući da su malena i odana, a još nisu upoznala umijeće opraštanja, imaju vrlo malo mogućnosti izraziti ljutnju, priznati zamjeranje ili postići oproštenje. Zbog toga su često ranjavana djeca u napasti stvoriti nesvjesne zaboravljene obrasce očekivanja. No, što je još daleko gore i pogubnije, u napasti su stvoriti negativne sudove koji djeluju kao sjemenje koje će s vremenom donijeti svoje plodove.” (Obnova kršćanske obitelji, 211-212)
Dakle, u duhovnoj stvarnosti naša osuda ili nepraštanje podrazumijeva određene posljedice. Božji zakon kaže “Ne sudite da ne budete suđeni. Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se.” (Mt 7,1-2). Pojednostavljeno gledano, može se reći  da postajemo ono što osuđujemo. Kad je ta osuda donesena u dječjoj dobi na nesvjesnoj razini, ona više utječe na formiranje našeg unutarnjeg stava prema braku i očekivanja koja imamo od braka.

U samoj knjizi Obnova kršćanske obitelji, u 11. poglavlju pod naslovom Dopiranje do korijena gorčine, možete pronaći primjere gorkih korijena i njihovih posljedica, te djelovanje supružnika Sandford kao dušebrižnika u procesu iscjeljenja i obnove braka.


Koraci za obnovu braka

Ono što supružnici sami konkretno sami mogu učiniti kako bi izliječili svoje gorke korijene na području braka podijelila sam u nekoliko koraka, koje sam uobličila i prema saznanjima iz knjige Oslobođeni autora Neala Lozana.

Kao prvi korak supružnici pojedinačno trebaju popisati sve one krive slika braka koje su mogli dobiti iz svoje okoline kao i ono što osuđuju u drugim brakovima. Na primjer, supruga obavlja sve kućanske poslove, dok suprug ne pomaže u tome, bračne svađe, možda čak i višegodišnje, razvod braka, neopraštanje, omalovažavanje žene ili muža u braku, uplitanje roditelja supružnika u brak... Pritom bračni par zajednički prolazi popis i procjenjuje utječu li te krive slike braka na njihov brak i u kojoj mjeri. Pritom se ne treba zamarati onime što ne znamo ili pretjeranom introspekcijom, jer nam za spasenje nije potrebno točno određeno znanje. “Mi se međutim spašavamo po Gospodinu Isusu Kristu. Trebamo biti otvoreni slušanju do one mjere do koje On želi da shvatimo postupak spasenja i uzrastemo do zrelosti.” (Obnova kršćanske obitelji, 229-230). Kod ovog koraka je važno da se svaki supružnik pokaje za poznatu osudu drugih brakova, čak i ako je to učinio kao dijete. Također bi to bilo dobro prvom prilikom ispovijediti.

U drugom koraku svaki od supružnika pojedinačno i naglas oprašta u Ime Isusovo osobama koje su utjecale na njegovu krivu sliku braka njihovo ponašanje koje je osudio, i to sve uz pomoć gore navedenog popisa. Opraštanje je veoma važno, jer smo i mi sami primili Božje milosrđe potpuno nezasluženo. Isusove riječi u vezi toga veoma su snažne: “Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka” (Mt 6, 15) i “Tada pristupi k njemu Petar i reče: `Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?` Kaže mu Isus: `Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.`” (Mt 18,21-22). Osim toga, i molitva Oče naš nas podsjeća na važnost opraštanja.

Ne treba se zavaravati da će opraštanje kao jedan od koraka iscjeljenja izbirisati ili promijeniti naša sjećanja na događaje zbog kojih smo donijeli krive sudove. Neal Lozano u knjizi Oslobođeni to ovako objašnjava: “Znamo da smo oprostili kada shvatimo da je osoba koja nas je povrijedila zapravo izvor blagoslova. Bog nam daje dar zahvalnosti.” (Oslobođeni, 89) To potvrđuje i bračni par Sandford govoreći o unutarnjem ozdravljenju općenito: “Ozdravljenje je preobrazba uma i srca (usp. Rim 12,2) koja nam pomaže da se nečega sjećamo upravo onako kako je bilo, ali je pritom naš stav o toj stvari promijenjen. Ono što nas je nekada satiralo, sada postaje blagoslov.” (Obnova kršćanske obitelji, 231)
Također je potrebno oprostiti sebi osudu svojih bližnjih i njihovog ponašanja, kao i oprostiti Bogu što je dopustio da se to dogodi (ako imamo tendenciju kriviti Boga za loše stvari u životu).

Treći korak podrazumijeva odricanje od takvog ponašanja u Ime Isusovo, ako smo ga mi ili naš supružnik primijetili u našem braku. To također izričemo naglas. Možda je ovo prava prilika za objašnjenje zašto je važno to izgovoriti naglas. Neal Lozano kaže da naše riječi “posjeduju moć, one otkrivaju srce. One razotkrivaju neodlučnost, izazivaju je i poražavaju” (Oslobođeni, 97).  Čim naglas izgovorimo neku odluku, prepoznati ćemo svoju neodlučnost, te postoji velika vjerojatnost da ćemo uspjeti u svojoj odluci. Kad se radi o odricanju ili opraštanju u Ime Isusovo Lozano ukazuje da se tu radi o velikoj povlastici, jer govorimo u jedinstvu s Gospodnjim Duhom i te riječi imaju snagu ostvariti svoje značenje (usp. Oslobođeni, 97). I sam Isus je poznavao snagu izgovorene riječi, jer je jednostavnom zapovijeđu izgonio zloduhe, liječio bolesne, uskrisivao mrtve i umirivao more (usp. Oslobođeni, 98). Dakle, neka vam ne bude neugodno ispred svoga supružnika izgovarati sve to. Može biti malo nelagodno. No, što je to u usporedbi s onom slobodnom koju možete zadobiti?!

U četvrtom koraku molimo da nas Kristova Krv opere kao muža i ženu, da se sve krive slike braka slome na nama i da se ne prenesu na sljedeći naraštaj, te da nas Duh Sveti promijeni, kako bismo imali brak po Božjoj zamisli.

U posljednjem petom koraku zahvaljujemo Bogu što nas iscjeljuje, što “čupa” naše gorke korijene i blagoslivlja naš brak. Također je neizostavno moliti Gospodina da bračnom paru da jakost i milost da čine zadovoljštinu (npr. post) za ponašanja koja su kod drugih osudili, te da doista to i učine.

Ovo nisu neke magične formule, kao što to nije niti blagoslivljanje djeteta. No potrebno je osvijestiti odakle proizlaze poteškoće na koje nailazimo, potrebno nam je imenovati ih te riječima dopustiti Bogu da uđe u ta područja i iscijeli ih. To ne činimo da bi Bog mogao djelovati, nego da bismo se mi sami otvorili Njegovu djelovanju. Kada prođemo jednom ove korake, biti će nam lakše boriti se s našim ustaljenim načinima razmišljanja i djelovanja te našim krivim očekivanjima u braku. Na ovaj način dopuštamo Gospodinu Isusu da zavlada našim brakom. Ove korake možete kao supružnici ili svatko za sebe ponovno proći kad god osjetite potrebu za tim, s nekim drugim popisom, ako se sjetite još nekih gorkih korijena ili osuda.


Umjesto zaključka

Na kraju želim još iznijeti kako bračni par Sandford objašnjava ovu obnovu braka. Namjerno nisam napisala “iscjeljenje”, odnosno “ozdravljenje” braka, izraze koje sam u tekstu koristila te koje i sami autori često u knjizi upotrebljavaju. Sandfordi kažu da zapravo ne postoji ozdravljenje unutarnjeg čovjeka, već se radi o obraćenju osobe, usmrćivanju sebe grijehu (usp. Rim 6, 11) i novom životu na koji nas Krist poziva:
“Krist nas nije došao `popraviti`. Nije nas došao učiniti boljim ljudima. [...] On želi ljude koji su umrli sebi, kako bi po nama mogao zasjati život Kristov (usp. Gal 2,16-21; Fil 3,9). On ne želi `popraviti` našu pravednost, već je usmrtiti, kako bismo se mogli zaogrnuti Njegovom pravednošću (usp. 1Kor 1,26-31; 15,47-49; Gal 2-3). Bolji ljudi ne postajemo ozdravljenjem onih dijelova koji su u nama bili ranjeni, kako bismo mogli bolje funkcionirati, već umirući sebi, kako bi se u nama i po nama očitovala pravednost Njegova.” (Obnova kršćanske obitelji, 227-228)
Važno je uvijek na umu imati Kristov poziv na obraćenje i Njegovu pobjedu nad grijehom smrću na križu i slavnim uskrsnućem. Dopuštajući Kristu da zavlada u tvom braku, ne postaješ boljim čovjekom, boljom ženom i boljim supružnikom, već postaješ novim čovjekom prema Kristovu liku. To je potrebno kako bi tvoj brak bio obnovljen. A onda će i sama komunikacija u braku s početka ovoga teksta biti mnogo lakša, biti ćeš spremnija na sliku braka po Božjem naumu.

Možda ti se ovaj poduži tekst čini kao nekakav kršćanski self-help. Možda te smeta hrpa linkova i citata. Možda pola toga ne razumiješ i nisi se susrela s time. Možda si čula za nešto od toga, ali ti se nikako ne sviđa to “unutarnje ozdravljenje”... Nema veze. Ohrabrujem te da se odlučiš predati svoj brak Kristu i da tražiš vodstvo Duha Svetoga u koracima prema slobodi. A On će te voditi tempom koji ti najbolje odgovara :)


”Kršćanska se obitelj stoga nikada ne treba bojati raskrinkana zla i osude koja slijedi nakon toga jer je upravo taj trenutak - trenutak oslobođenja.” (Obnova kršćanske obitelji, 226).

petak, 10. siječnja 2020.


Novi život uvijek izaziva reakcije. Provocira. I kada dolazi, ali i kada izostaje. Ovo drugo je u mom slučaju. Nakon mjeseci borbe, prigovaranja, ljutnje na Boga, prihvatila sam činjenicu da možda neću imati više djece. No to ne znači da me ne plaši pomisao da više nikada neću dojiti bebu, da više nikada neću voziti kolica i šetati po kvartu, da više nikada neću gledati prve korake ili čuti prvu riječ… da je sve što kao majka prolazim po prvi puta ujedno bude i zadnji put.

Moje prihvaćanje činjenice da ću imati jedno dijete za odgajanje, pružanje ljubavi i brige oko njega (jer drugo dijete je, vjerujem, na Nebu u zagrljaju Majke Marije), ne briše u mojim mislima pitanje misli li Bog da je dovoljno imati jedno dijete. To što sam i sama jedinica dodatno mi otežava, jer mi je često nedostajala prisutnost brata ili sestre. Pitam se želi li Gospodin, koji nas je stvorio za zajedništvo, da jedno dijete odrasta bez druge djece.

Često se kaže “Jedno k’o nijedno.” Ali nisam baš sigurna da je tako. O tome svjedoče majke u mnogobrojnim obiteljima. Osim što je svaki život vrijedan i neprocjenjiv, jedno dijete može iziskivati više truda, brige i pažnje roditelja nego više djece. Jednom djetetu roditelj je sve, ali i obrnuto. Sva pažnja i očekivanja roditelja usmjereni su na jedno dijete. Znam dobro koliko to može opterećivati kod donošenja životnih odluka, poput odabira škole, fakulteta, udaje, odabira mjesta stanovanja…
Prijateljica je jednom prilikom podijelila teoriju kako žena treba imati još djece dokle god su joj bebe slatke. Baš je na Josipovom krštenju komentirala da je Josip lijepa beba, ali da joj nije onako sladak “za stiskanje” kako su joj bebe prije njezinih blizanaca, trećeg i četvrtog djeteta, bile slatke.

Možda me kroz ovo razdoblje Gospodin želi osloboditi očekivanja, jer je moja slika obitelji kad sam se udala podrazumijevala više djece. Teško mogu pobjeći od svog (pr)osuđianja kad vidim neku obitelj u crkvi. Ako je obitelj s više djece, odmah mislim da su roditelji dobri vjernici, što može i ne mora biti točno. Ako obitelj s jednim većim djetetom dolazi na nedjeljnu misu, odmah se javlja predrasuda da su roditelji tradicionalni vjernici. Čak i u “našem” katoličkom svijetu teško se osloboditi nekih načina razmišljanja.

Kao odgovor na takve predrasude, nedavno sam upoznala jednu ženu, aktivnu vjernicu, članicu jedne molitvene zajednice, kolegicu štoviše, kojoj je Gospodin darovao samo jedno dijete. U jednom razgovoru posvjedočila je da ona i muž nakon toga nisu mogli imati više djece, iako su željeli. U njenom sam glasu prepoznala tugu i čežnju koju i sama osjećam, pitanja koja i sama postavljam. No ono što me se dojmilo njezine su riječi zahvalnosti na tom jednom djetetu. Pričala mi je da su ona i bebica baš nekoliko dana prije Božića došli iz rodilišta doma. Priznala je da tada nije ni shvatila koliko je to bilo milosno vrijeme.
Za te riječi sam se uhvatila! Milosno vrijeme. Umjesto da razmišljam o tome kako je Josipov svaki prvi ujedno i možda moj posljednji i pritom se sažalijevam, trebam prepoznati sadašnji trenutak i iskoristiti ga što bolje sa svojim djetetom - u sadašnjem trenutku mu pružiti najbolje od sebe, upoznati ga s Očevom ljubavlju i usmjeriti ga da je i sam traži kad odraste, pri čemu ću moliti za njegovo vječno spasenje. Moja vrijednost kao majke nije u broju djece. Nego u ljubavi koju pružam, opet onoliko koliko sam je primila od Gospodina. Kao što je i vrijednost svake druge majke, one koja ima više djece, majke posvojene ili udomljene djece, duhovne majke, laikinje ili redovnice, majke djece u Nebu.

To što se još javljaju ovakva pitanja možda je znak da je nada da ću imati još djece živa. Ono što je sigurno jest da tu nadu treba podržati neprestanom molitvom i postom. A ti, majko koja imaš “samo” jedno dijete i želiš još djece, to tvoje jedno dijete te treba punu ljubavi i prihvaćanja, treba tvoj odnos s Gospodinom, treba tvoju molitvu, treba spoznaju da je dovoljno i vrijedno baš takvo kakvo jest. Daj sve što možeš sa svoje ljudske strane, a Gospodin će ostalo nadopuniti svojom milošću.

nedjelja, 5. siječnja 2020.



Na instagramu nikad nisam osjećala povezanost kakvu su mnoge instamame i influencerice opisivale. Povezanost s ljudima koji ostavljaju komentare, koji pošalju poruku u direct, povezanost dok čitaš nečiji post i imaš osjećaj da tu osobu poznaješ oduvijek... Nije da nisam imala komentare, dobivala poruke ili bila dio zajednice online mama koje sam i uživo upoznala. Jednostavno nije bilo tog osjećaja... A i nije mi to bilo važno. Instagram je bio za opuštanje, mojih pet minuta, a u stvarnom svijetu sam se kretala u svom malom krugu prijatelja i rodbine, i to mi je bilo dovoljno.

No sad primjećujem da se moj instagram profil u tom pogledu promijenio.

Sve je počelo s traumatičnim događajem kad sam doznala da srce moje nerođene bebe ne kuca. (Nije li Gospodin divan?! Iz nečeg samog po sebi bolnog dovede me do nečeg predivnog i ispunjujućeg.) Prvo što smo Jakov i ja napravili, otišli smo tražiti bolesničko pomazanje za mene. Tada sam (na svoje čuđenje) doživjela ljubav Crkve za svoju djecu. Brigu i iskreno razumijevanje fra Josipa za našu situaciju me dirnulo toliko da mislim da ću do kraja života pričati o tom iskustvu.

Bebicu smo izgubili, što me dovelo do stanja ljutnje i nerazumijevanja Božjeg plana. Imala sam iskustvo susreta sa živim Bogom, iskustvo uslišanih molitvi, Božjeg izvanrednog djelovanja u mom životu. No spontani je bila još jedna pukotina koja je iskrivila moju sliku Boga. Nisam više vidjela dobrog i milosrdnog Taticu, nego sam se poput tinejdžerice žalila, prigovarala, sažalijevala, silno htjela još jedno dijete i odbijala razredništvo koje mi je dodijeljeno na poslu.

Bez obzira na moje uporno buntovno ponašanje, Gospodin me obsipao svojim milostima, potpuno nezasluženo, i to što se tiče zajedništva unutar Crkve, kao u slučaju bolesničkog pomazanja. U razdoblju kad mi je vjera bila svakodnevno na kušnji, bili smo pozvani javno svjedočiti. Kroz to mi je Gospodin dao veliku lekciju poniznosti i pokazao kako nas prihvaća unutar svoje Crkve baš takve kakvi jesmo, slomljeni i nesavršeni.

Još jedna takva milost bila je i molitvena zajednica Nanovo rođeni, do koje sam došla preko Jakova. Zajednica mi je pružila potrebno ohrabrenje. I ne samo to. Prihvaćanje potpuno nepoznatih ljudi, radost pri susretu, zagrljaji, iskreno zanimanje za osobu... Dobila sam ljudsku utjehu i obnovila odnos s Ocem. Iako sam sve vrijeme nezadovoljstva molila, živjela sakramentalno i razmatrala Sveto pismo, sama bih se teško tako brzo izvuka iz svog nezadovoljstva i samosažalijevanja. Zajednica mi je pružila ohrabrenje da se suočim sa svime što mi se nije sviđalo i da uz Božju pomoć krenem sebe mijenjati umjesto da se žalim. Pokazala mi je kako se usredotočiti na Gospodina umjesto na teškoće.

Ono što sam primila u zajednici nije moglo ostati samo na lijepim osjećajima. Što sam primila, morala sam dati dalje i djelovati.
Istovremeno je došlo je do rješenja moje nezadovoljavajuće situacije na poslu (pola radnog vremena i Magnificat) i do live krunice. Posebno sam zahvalna na osobama koje su me potakle na te promjene, na vjeri u kreativnost koja proizlazi iz moje vjere i na spremnosti na suradnju, na poticajima da se oslobodim svojih strahova i predam ih Gospodinu. Zadovoljstvo poslom koje sad osjećam veće je nego na nadobudnom početku karijere učiteljice njemačkog ;) A te osobe koje su me ohrabrile vjerojatno nemaju pojma kako su na mene djelovale. I u tome je ljepota djelovanja Duha Svetoga unutar Crkve!

Nekoliko mjeseci nakon ovih promjena, po prvi puta sam osjetila povezanost s početka teksta i u ovom virtualnom svijetu. Javio se taj osjećaj da nekoga iz virtualnog svijeta kao da poznajem već godinama, da mu želim pomoći i biti tu za njega. Što je najzanimljivije, nisam sigurna je li se virtualna povezanost pretočila u stvarni svijet ili obrnuto. Samo znam da je sve je zapravo krenulo od konkretnog, stvarnog djelovanja, a i posljedice primjećujem u stvarnosti. Osobe koje sam susretala po prvi puta, bile su mi bliske. I u pitanju nije samo suradnja, nego nesebičnost, isti cilj, evangelizacija i briga za spas duša.

Upravo to zajedništvo je predivno! Ali ne zajedništvo insta svijeta. Nego zajedništvo Crkve. Zajedništvo kad sretneš osobu po prvi puta i prepoznaš da Duh koji je tebi dan djeluje u toj osobi.

Lijepo je osjetiti virtualnu povezanost s ljudima koje niti ne poznaješ. No ono stvarno zajedništvo proizlazi iz djelovanja Duha Svetoga i to se ne može odglumiti. Zato budi otvoren Njegovim poticajima i budi spreman na susret s drugima. Možda ono što kažeš ili napraviš potakne drugu osobu na djelovanje, na probijenje granica i suočavanje sa strahovima. Čovjek nije otok. Čovjek treba čovjeka. Gospodin nas je takvima stvorio na svoju sliku. I onda kad Mu ne dopuštaš da dopre do tebe, može to učiniti preko tvog bližnjega.
Upravo svim tim osobama posvećen je ovaj post.

"Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!" 2 Kor 13, 13

četvrtak, 31. listopada 2019.


Što ti padne na pamet kad se spomene euharistijsko klanjanje, adoracija ili klanjanje pred Presvetim, kako se još naziva? Poluprazna crkva s nekoliko najpobožnijih bakica, dosada, klečanje koje nikako da završi …? Ili možda nešto drugo?

Jednom mi se bliska prijateljica požalila kako ne može nikako ući s pravim stavom u klanjanje i kako se jako trudi, ali joj je jako dosadno. Zbor u kojem pjeva animira euharistijsko klanjanje u njihovoj župi. Priznajem da me njezin problem zatekao i naveo na razmišljanje. Zašto je važno klanjati se i moliti pred Presvetim i kako uopće to raditi? Kakvog to smisla ima? Je li važno klečati, što moliti, što raditi kad je tišina? … Bezbroj pitanja mi se vrzmalo po glavi.

Prije samo nekoliko godina i sama sam imala za euharistijsko klanjanje asocijacije s početka teksta. Ali onda sam krenula na duhovne vježbe svetog Ignacija i osoba koja me duhovno pratila rekla mi je da bih trebala što češće ići na adoraciju, te Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu predavati sve što me muči. U to vrijeme nisam se mogla riješiti nekih svojih grešnih navika i bilo mi je teško opraštati. Odlučila sam ići jednom tjedno u svoju tadašnju župu na klanjanje četvrtkom.

Najprije nisam znala što bih molila pred Presvetim kad bi adoracija započela. Voljela sam kad je bila vođena, ali kad nije, što je bilo često, bila sam skroz zbunjena, misli bi mi odlutale i bilo mi je teško osvijestiti da je u toj maloj hostiji stvarno prisutan Bog. Značenje euharistije kao sakramenta koji primamo na misi sam razumjela i doživljavala, vjerojatno zbog osjetilnosti kod primanja pričesti. No ovo je bilo drugačije. Hostija u pokaznici, mir, tišina, klečanje... Onda sam počela istraživati značenje adoracije, te kako bi takva vrsta molitve trebala izgledati.

Naišla sam na sljedeće. Klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom je čašćenje euharistije izvan mise, što znači da Kristova prisutnost traje i nakon mise u našim crkvama. Na početku euharistijskog klanjanja, kad se Presveti Sakrament izlaže, pjeva se Svet, svet, svet, a na kraju himan Divnoj dakle, što je naziv za dvije posljednje kitice pjesme svetog Tome Akvinskog Usta moja. Samo razmišljajući o riječima jedne i druge pjesme možemo shvatiti kako je riječ o nečem veličanstvenom, kako je važno štovati euharistiju izloženu u pokaznici. Nadalje, u molitvenicima se mogu naći upute za molitvu tijekom klanjanja, ako ga svećenik ili molitvena zajednica ne predvode. U jednom piše da nakon što se smjestimo u položaj koji nam najbolje odgovara, s preporukom da to bude klečanje, jer tako molimo i tijelom, najprije zazovemo Duha Svetoga, budemo svjesni Njegove prisutnosti, te mu izložimo svoje poteškoće. Nadalje bi trebali pročitati ulomak Svetog Pisma s vjerom da nam sâm Isus, živa Riječ, kroz to progovara, te tako osluhnemo Njegov poticaj. Konačno, predajemo svoj život u Očeve ruke, predajemo se Njegovoj ljubavi, te na kraju klanjanja donosimo odluku, jer vjera bez djela je mrtva (Jak 2, 20) – molitva treba mijenjati naš život.

Dalje sam naišla na savjet svetog Josemaria Escrive: „Ne propusti pohoda Presvetomu. Poslije usmene molitve, koju običavaš izmoliti, reci Isusu, stvarno prisutnomu u Svetohraništu, svoje dnevne brige. I imat ćeš svjetla i snage za svoj kršćanski život.“ (Put, 554) Zatim sam čula kako je, danas sveti, papa Ivan Pavao II. ulazio u kapelice i crkve kamo god je putovao kad bi na njih naišao, te ostajao pred svetohraništem sat vremena, tako da je cijeli protokol zbog toga kasnio. U svojoj okružnici Crkva o euharistiji on svjedoči da je mnogo puta kroz adoraciju dobio snagu, utjehu i pomoć. Sveti Ivan Pavao II. još ističe da u tišini i šutnji klanjanja možemo naći sebe, otvoriti se Bogu i pustiti da nas On na novi način dodirne. Pritom ne trebamo činiti ništa, ne trebamo ništa skrivati te smijemo biti takvi kakvi jesmo, jer Bog nas obuhvaća svojom ljubavlju. Čak i poznati pisac J.R.R. Tolkein govori o važnosti štovanja Presvetog Sakramenta, tvrdeći da ćemo u njemu naći zanos, slavu, čast, vjernost i istinitost svih naših zemaljskih ljubavi. Upravo tu ljubav naglašava Moritz Menschler u svojoj knjizi Tri temelja duhovnog života nazivajući Presveti Oltarski Sakrament sakramentom ljubavi: „Bilo bi dosta da je u svijetu na jednom mjestu prisutan, da nas jednom u životu svojim božanstvom usreći i to samo one koji su dostojni; bilo bi dosta da je samo u trenutku primanja stvarno prisutan.“ Bit euharistije je sâmo tijelo Isusovo, no uz tijelo prisutni su Isusova duša, božanstvo, zasluge i milosti, te je kroz Presveti Oltarski Sakrament Bog trajno prisutan u svom narodu, u Crkvi.

Nakon svega, mislila sam, kad su sveci i veliki ljudi Katoličke Crkve govorili o neizrecivoj važnosti klanjanja pred Presvetim, onda je tome sigurno tako. No jedno je nedostajalo – još uvijek nisam imala vlastito iskustvo koje bi to potvrdilo.

Ipak, moja ustrajnost nije splasnula. Napisala bih si na papirić što me muči, što želim predati Isusu, komu želim sve oprostiti, kojih se svojih grešnih djela i misli odreći, za koga sve želim moliti… I tako iz tjedna u tjedan. Ponekad sam mislila da su se neke situacije riješile, ali onda bi se dogodilo nešto što bi me razuvjerilo i zbog čega sam opet tražila pomoć od Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

I tako sam jedan četvrtak došla bezvoljna na adoraciju, s hrpom problema, bez ikakvih papirića, bez ideje, razočarana i malovjerna. Nakon pola sata klečanja u klupi i bez ikakvih misli u glavi, osjetila sam radost i Božji glas u srcu. Bez svojih papirića znala sam što trebam moliti, što želim reći Isusu. Otvorila sam Mu svoje srce i pozvala Ga da uđe u svaku moju bolnu ranu, u svaki dio mog života te da me iscijeli, da me obraduje, da me obnovi. Takvo iskustvo se ponavljalo iz tjedna u tjedan. Često sam četvrtkom žurila s posla u najbližu župu i ostajala samo petnaestak minuta pred Presvetim prije nego li bi ga svećenik spremio u svetohranište.

No bit adoracije nije traženje osjećaja. Osjećaji s vremenom prestanu i ja se sama trebam odlučiti ono što sam primila u adoraciji primijeniti u životu, čak i kad nije ugodno. Ponekad samo kratko dođem pred Presveto i klečim ili sjedim bez riječi, bez misli, samo sa znanjem da je Bog tu za mene želeći Mu uzvratiti bar mrvicu ljubavi, ponavljajući riječi svetog Tome „Gospodin moj i Bog moj.“. Gotovo uvijek osjetim Božju prisutnost, malo ohrabrenje i poticaj: „Ne boj se! Uz tebe sam.“ I doista, Isus je uvijek uz nas. Ne treba mi nikakav osjećaj, nikakav „znak“, jer znam da je On tu za mene, da me neizmjerno ljubi, kad se toliko ponizio da bude prisutan u jednom „kruščiću“, u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

P.S. I zato mi je posebno drago da je moja nova župa posvećena upravo Tijelu Kristovu koje častimo u Presvetom Oltarskom Sakramentu. A moja prijateljica s početka priče s vremenom je otkrila koliko je bogatstvo i ljepota u euharistijskom klanjanju.

nedjelja, 13. listopada 2019.


Otkad sam postala majkom većina knjiga duhovne tematike koje čitam nisu više meditativnog karaktera, nego su vrlo konkretne i primjenjive. Jedna od njih je i Obnova kršćanske obitelji Johna Lorena i Paule Sandford. Dok sam je čitala, zapisivala sam neke stvari na papiriće, koje sam u međuvremenu zagubila, s namjerom da napišem kratki vodič za mlade obitelji s praktičnom primjenom važnijih principa iz te knjige. Vjerujem da ću do objave ovog teksta pronaći te svoje bilješke, a za početak donosim prvu praktičnu stvar koji smo suprug i ja primijenili u našoj obitelji - blagoslivljanje djeteta.

Prije negoli krenem u samu praksu, još malo ću iznijeti važnost blagoslova. Ova tema mi se činila kao dobar odabir za početak, jer roditelji uvijek žele najbolje za svoje dijete. Sama riječ blagoslov znači dobra riječ (lat. benedicere: bene - dobro + dicere - govoriti). Dakle, kad blagoslivljamo djecu, to znači da im želimo dobro, da ono što rade bude dobro. A to dobro je prisutno od samog stvaranja svijeta (“I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.” Post 1, 31). Što je to dobro? U potrazi za tim odgovorom, obzirom da nisam teolog, posegnula sam najprije za Katekizmom Katoličke Crkve (KKC), a on donosi sljedeće o blagoslovu:
“U početku Bog blagoslivlje živa bića, osobito čovjeka i ženu. Savez s Noom i sa svim živim bićima obnavlja taj blagoslov plodnosti, usprkos čovjekovu grijehu po kojem je zemlja 'prokleta'. Ali napose od Abrahama božanski blagoslov prožima ljudsku povijest, koja je išla prema smrti, da je vrati životu, njezinu vrelu: po vjeri 'oca vjernikâ' koji prihvaća blagoslov, započela je povijest spasenja.” KKC 1080

Dakle, dobro - Božji blagoslov, donosi milost spasenja na ljude. Taj blagoslov se prenosi se iz generacije u generaciju i umutar obitelji. Stoga blagoslivljanjem svoje djece otvaramo vrata Božjoj milosti, koju će oni sami kad odrastu moći prihvatiti i živjeti puninu koju je Gospodin za njih zamislio (usp. Sandford 251). Naravno da sakramenti igraju glavnu ulogu u prenošenju Božje milosti. No oni traže aktivno življenje vjere roditelja koji svojim primjerom i podukom stvaraju temelje Božjoj milosti. Zato se i često kaže da mala djeca žive na vjeri svojih roditelja. A jedan od načina stvaranja tih temelja je i roditeljski blagoslov djece. "To nije nikakav običaj niti magijski čin, već konkretna briga roditelja za duh i dušu svoje djece" (Sandford 250). Kolika je važnost roditeljskog blagoslova dokazuje i cijelo jedno poglavlje pod naslovom Obnova biblijskih funkcija obitelji u već spomenutoj knjizi bračnog para Sandford.

Nakon pročitanog poglavlja počela sam ozbiljnije shvaćati blagoslov djeteta, te sam pomislila kako suprug i ja trebamo učiniti nešto konkretno u skladu s pročitanim. Odlučila sam detaljnije proučiti što autori tvrde o roditeljskom blagoslovu. Kao primjer navode Izakov blagoslov Jakova:Kad se primače i poljubi ga, Izak osjeti miris njegove odjeće pa ga blagoslovi:

"Gle, miris sina mog
nalik je mirisu polja
koje Jahve blagoslovi.
Neka ti Bog daje
rosu s neba i rodnost zemlje:
izobilje žita i mladoga vina.
Narodi ti služili,
plemena ti se klanjala!
Braćom svojom gospodari,
nek sinci majke tvoje pred tobom padaju!
Proklet bio tko tebe proklinje;
blagoslovljen tko te blagoslivlje!"
(Post 27, 27-29)

Može se primijetiti da Izakov blagoslov nije puka banalnost, već sadrži vrlo konkretne pojedinosti, te da je očinski (roditeljski) blagoslov i jedna vrsta proroštva, no može biti i osuda. Znamo da se Izakov blagoslov na Jakovu ispunio do posljednje pojedinosti. A kad je Ezav tražio blagoslov (Post 27, 34-40), Izak nije mogao opozvati Jakovljev blagoslov, jer to nisu bile puke riječi. To znači da se blagoslov treba izgovarati pod vodstvom Duha Svetoga. Također bi nam kao kršćanima cilj roditeljstva trebao biti uvesti svoju djecu u blagoslov Oca nebeskog (kroz prenošenje vjere u dječjoj dobi do susreta sa živim Bogom u tinejdžerskoj ili odrasloj dobi).


Iz tog razloga suprug i ja smo sjeli jednu večer zajedno u razmatranju gore spomenutog biblijskog odlomka i na temelju toga, kao i poznavanja karaktera našeg sina, pod vodstvom Duha Svetoga napisali svoj roditeljski blagoslov baš za njega. Sljedeću večer, kao i svaku sljedeću, stavili smo svetom vodom križić na njegovo čelo i blagoslovili ga riječima koje smo dobili u razmatranju.

Sada već znamo napamet taj blagoslov za našeg bubača. No važno je upamtiti da riječi blagoslova nisu nikakva magija, niti možemo sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da će se naš roditeljski blagoslov obistiniti na našoj djeci. Ono što je važno jest suradnja roditelja s Duhom Svetim temeljena na Svetom pismu. Treba imati na umu da blagoslov otvara dijete primanju Božje milosti, te da ono što mi kao roditelji govorimo o svojoj djeci, bilo pozitivno ili negativno, direktno utječe na formiranje njihovog bića. Stoga riječi blagoslova mogu na općeljudskoj razini imati veliki pozitivni utjecaj na djetetovo samopouzdanje, a na duhovnoj razini doprinijeti dubljem i snažnijem zahvatu Božje milosti.

Nadam se da će vas ovaj tekst potaknuti na blagoslivljanje djece, ako to već ne činite, najprije ovim biblijskim riječima:
"Neka te blagoslovi Gospodin
i neka te čuva!
Neka te Gospodin licem svojim obasja,
milostiv neka ti bude!
Neka pogled svoj Gospodin svrati na te
i mir ti donese!"
(Br 6, 24).

A onda se nadam da ćete sa supružnikom ući u molitvu kako biste po Duhu Svetom dobili riječi blagoslova za svako pojedino svoje dijete.
Ako želite više pročitati o blagoslovu djece u obitelji, sljedeći linkovi mogu biti korisni:

petak, 26. srpnja 2019.


Početak mog obraćenja temelji se na teologiji tijela. Osim predbračne čistoće, bilo mi je jasno da me čeka i bračna čistoća, odnosno da suprug i ja nećemo koristiti “zaštitu". Zbog toga mi je trebala nekakva pouzdana metoda s kojom bi onda mogli odgovorno planirati dolazak djece u obitelj, odnosno živjeti ono što papa Pavao VI. naziva "odgovorno roditeljstvo" u svojoj enciklici Humanae vitae. S druge strane, tražila sam rješenje za svoje hormonalne probleme koji su uzrokovali nepravilne cikluse. Tako je usporedno s otkrivanjem ljepote spolnosti kroz teologiju tijela krenula i moja potraga za otkrivanjem kako moje tijelo doista funkcionira. Ovo je moja priča o prirodnom planiranju obitelji.

Iako nisam bila spolno aktivna, već u tinejdžerskoj dobi sam išla na pregled kod ginekologa. To se nastavilo i u mojim ranim dvadesetima obzirom na nepravilne cikluse. No nešto mi je bilo čudno. Bez obzira kojem ginekologu otišla, bez obzira na to koliko puno platila, uvijek sam dobivala istu dijagnozu s više ili manje pretraga i onda istu terapiju - kontracepcijsku pilulu. U jednom trenutku sam se zapitala kako je moguće da je odgovor na sve moje probleme pilula, koja se ljepše rečeno naziva hormonska terapija. Što će se dogoditi kad jednoga dana budem željela dijete - zar će moj ciklus ostati “školski” i kad prestanem uzimati pilulu? Je li pilula doista lijek ili samo prikriva simptome? Osjećala sam se čak i pomalo povrijeđeno što se nitko od liječnika nije potrudio utvrditi kako doista moje tijelo funkcionira. Jer mjerenje razine hormona na određene dane kao da ciklus traje 28 dana, kad zapravo traje duže, je suludo.

Nakon nekoliko godina bezuspješnih pokušaja regulacije hormona prehranom, čula sam od prijateljice za program pod nazivom Fertility Care. Tada sam već bila zaručena. Iako sam znala da postoje razne prirodne metode praćenja ciklusa, nisam s njima bila upoznata. Razmišljala sam kako ću jednga dana kad uđem u brak naučiti nešto o njima kad mi bude trebalo. No iskreno rečeno, plašila me pomisao da pratim svoju plodnost na temelju plodnih i neplodnih dana, posebno s nepravilnim ciklusom poput moga. I tu dolazim do najveće zablude o prirodnom planiranju obitelji, koje imaju mnogi katolici, a imala sam i ja. PPO se ne temelji na iskustvima prošlih ciklusa, odnosno na brojanju dana, već na konkretnim opažanjima za trenutni ciklus.



I tako želeći prije braka što više naučiti o funkcioniranju svoga tijela, tada zaručnik, a danas suprug, i ja, odlučili smo se nakon uvodnog predavanja za program Iako nam u to vrijeme cjenovno nije baš bio povoljan, gledali smo na to kao ulaganje u budućnost. Pola godine smo zaručnik i ja učili o metodi (Creighton model). Logično, ja sam bila ta koja je promatrala znakove plodnosti. No zaručnik je u to vrijeme puno učio o funkcioniranju ženskog tijela. Sjećam se da je na svakom susretu on odgovarao na pitanja koja se tiču ženske plodnosti te nas je podučavateljica poticala da baš on bude taj koji će bilježiti moja promatranja u kalendar. Obzirom da nismo živjeli zajedno prije braka, ja bih mu navečer poslala poruku o svojim promatranjima toga dana, a on ih je upisao predviđenim kraticama u kalendar koji je bio kod njega. Na taj smo način shvatili da smo jednako odgovorni za donošenje odluka u vezi planiranja obitelji. Mislim da je takav pristup posebno dobar za razvijanje svijesti o odgovornosti kod muškaraca, kako bi shvatili da nije na ženi da kaže je li plodna ili ne, nego kako bi se kao par dogovorili jesmo li spremni za prihvaćanje djeteta u obitelj. Priznajem, takav pristup plodnosti nije uvijek jednostavan, jer je i meni kao ženi lako podleći načinu razmišljanja da samo kažem da sam plodna te da se naša odluka podrazumijeva. U jednoj fazi našeg braka, kad smo odgađali trudnoću, jako smo se trudili kako bismo osvijestiti tu jednaku odgovornost. K tome želim još napomenuti da smo iz dana u dan ostali u molitvi otvorenu Božjem poticaju da promijenimo svoju odluku o odgađanju trudnoće.

Osim toga, kroz vrijeme zaručništva razvijali smo način komunikacije koji se zove SPICE (engl. začin),a odnosi se na duhovni, fizički, intelektualni, kreativni/komunikativni i emocionalni aspekt naše spolnosti (engl. SPICE - spiritual, physical, intelectual, creative/communicative, emotional). Tako smo naučili da istinsko povezivanje dviju osoba podrazumijeva mnogo više od samog tjelesnog kontakta. Plodove toga sada vidimo i ubiremo. Osim dobre komunikacije i razumijevanja naučili smo prihvaćati jedno drugo kao cjelovite osobe i stavljati potrebe onoga drugoga ispred svojih, što nije uvijek jednostavno. U vrijeme zaručništva SPICE je podrazumijevao da smo, primjerice, učili biti nježni jedno prema drugome bez fizičkih dodira ili smo provodili vrijeme u aktivnostima koje oboje volimo, kao što je fotografiranje, a pomoglo nam je u kvalitetnom i smislenom življenju predbračne čistoće. Iskusili smo da je takav način komunikacije i doživljavanja cjelovitosti druge osobe kasnije u braku vrlo koristan, napose u periodu kad odgađamo trudnoću.

Osim ovih već navedenih prednosti u vezi komunikacije, prihvaćanja i odgovornosti, kao ženi bilo mi je važno utvrditi pravo stanje svoga spolnoga zdravlja. Iako sam u početku bila sumnjičava, model koji Fertitlity Care koristi vrlo je brzo pokazao što bi mogao biti uzrok mojih nepravilnih ciklusa, i to zbog sistematičnosti i standardiziranog bilježenja znakova plodnosti. Iako mi je na početku bilo izazovno, ponekad i frustrirajuće prepoznati znakove plodnosti, već nakon nekoliko mjeseci braka, promatranja su postala rutina. Sva bilježenja znakova plodnosti u mojim kalendarima bila su korisna ne samo nama kao bračnom paru za odluke o planiranju obitelji, nego i za moje zdravlje. Usporedno s time, pokušali smo postići trudnoću, te se pokazalo da trebamo liječničku pomoć.


U takvim slučajevima postoji liječenje NaPro tehnologijom. To je zapravo individualni liječnički pristup neplodnosti. NaPro liječenje je u našem slučaju bilo vrlo uspješno, jer smo samo malo trebali pomoći mom tijelu, te smo prvu trudnoću ostvarili u prvom ciklusu u kojem smo primijenili smjernice i terapiju NaPro liječenja. Izrazito pozitivno kod ovakvog pristupa jest to što se otkriva uzrok neplodnosti i fokusira se na njegovo liječenje, a postizanje trudnoće onda dolazi samo po sebi, za razliku od umjetne oplodnje čiji se postupci usmeravaju isključivo na postizanje trudnoće. Upravo zbog toga sam mogla nastaviti slijediti preporuke NaPro liječnika i nakon postignute i iznesene trudnoće, u mom slučaju u vezi prehrane. Kvalitetu NaPro liječenja vidim posebno u slučajevima kad liječnik na temelju mojih promatranja utvrdi uzroke neplodnosti koji nisu direktno vezani uz spolno zdravlje, kao npr. inzulinska rezistencija ili stres.

Najviše od svega mi kao ženi znači individualan pristup liječenju i odnos sa liječnikom. Upravo to je ono što me oduševilo i zbog čega smo se po drugi puta odlučili za NaPro liječenje. Nakon postizanja prve trudnoće reakcije dva liječnika koja su nas pratila duboko su me dirnula. Oba su izrazila zahvalnost Bogu, nisu sebi pripisali nikakve zasluge i od prvog pregleda, odnosno razgovora, pokazali su odnos prema začetom životu onako kako to svako nerođeno dijete i zaslužuje. Osim toga, u slučaju gubitka nerođenog djeteta u drugoj trudnoći podučavateljice programa bile su mi velika podrška, ne samo u profesionalnom smislu, već i ljudski i emocionalno. Sada, u drugom slučaju liječenja NaPro tehnologijom, prolazimo kao bračni par nove i drugačije izazove, no i u tome vidimo rast i obogaćenje, te vjerujemo da će Bog blagosloviti našu čežnju da darujemo još jedan život ovome svijetu.

Kroz protekle četiri godine koliko smo suprug i ja u Fertility Care programu, iskusili smo učenje multidimenzionalnosti naše spolnosti, rast u komunikaciji, odgađanje trudnoće u nekoliko navrata, postizanje trudnoće individualnim pristupom liječenju neplodnosti, gubitak nerođenog djeteta, te jedan duži vremenski period NaPro liječenja. Zahvaljujući ovoj metodi postala sam kao žena aktivni sudionik u donšenju odluka u vezi mog spolnog zdravlja, dobila sam samopouzdanje i sigurnost kod prepoznavanja simptoma koje mi tijelo šalje u svakoj fazi ciklusa, suprug i ja jednako odgovorno sudjelujemo u donošenju odluke želimo li u određenom trenutku još jedno dijete ili ne, te se naše bračno sjedinjenje temelji na prihvaćanju cjelovite osobe bračnog druga i dubljoj povezanosti od one isključivo tjelesne. Preko ove metode upoznala sam ljepotu Božjeg stvaranja kroz žensku plodnost, kao i slobodu u donošenju odluka otvorenih životu, koji god aspekt djelovanja one obuhvaćale.

Prirodno planiranje obitelji puno je više od metode odgađanja trudnoće ili, kao što se često govori “kontracepcije za katolike”. U tom slučaju nitko ne bi imao potrebu koristiti kontracepciju. To je dugoročno ulaganje u budućnost, osnaživanje žene i kvalitetan brak. Potrebno je malo hrabrosti, puno učenja i ustrajnosti, te vjere u Božju providnost. Zapravo je mnogo lakše nego što izgleda. Ako još ne koristiš PPO, odvaži se. A ako ga koristiš, posvjedoči!

Ako želiš znati više...
Osim Fertility Care programa (Creighton modela), postoje i druge metode PPO-a, kao na primjer Billings ovulacijska metoda ili simptotermalna metoda.
Ako želiš znati više o njima, pogledaj ovaj link. Prednosti metoda prirodnog planiranja u usporedbi s kontacepcijom možete pročitati ovdje. Iskustvo bračnog para Angel u korištenju Creighton modela možete čuti na ovom linku.